Skip to content Skip to footer

Slučaj Zorice Jovanović – okidač zakonskog…

Marina Timotić • dec 09, 2020

Slučaj Zorice Jovanović – okidač zakonskog regulisanja višedecenijskog pitanja nestalih beba

Dana 29. februara je usvojen, a dana 11. marta 2020. godine stupio je na snagu Zakon o utvrđivanju činjenica o statusu novorođene dece za koju se sumnja da su nestala iz porodilišta u Srbiji (u daljem tekstu: Zakon). Usled postojanja određenih primedbi i bojazni od strane građana, a u skladu sa pregovorima između predsednice Vlade Republike Srbije i predstavnicima udruženja roditelja nestalih beba (u daljem tekstu: Udruženje), navedenim Zakonom obuhvaćeni su i amandmani predloženi od strane Udruženja, a o kojima će u nastavku biti više reči.

Donošenjem ovog Zakona i njegovim stupanjem na snagu, a pre svega primenom, ispunjavaju se ciljevi usled kojih se i javila pretenzija za zakonskim uređenjem sporne situacije.

Primarni cilj propisan je članom 2. samog Zakona i glasi: “Cilj ovog zakona je utvrđivanje činjenica pogodnih da se utvrdi istina o statusu novorođene dece za koju se sumnja da su nestala iz porodilišta u Republici Srbiji, na osnovu dokaza koji se izvedu i podataka koji se prikupe u sudskom postupku od državnih i drugih organa, roditelja i drugih lica”, dok se sekundarni cilj odnosi na izvršenje obaveze naše države koja joj je naložena presudom u predmetu „Jovanović protiv Srbije“, a koja je 2013. godine doneta od strane Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (u daljem tekstu: Presuda).

Činjenice koje se odnose na slučaj Zorice Jovanović

U Kliničkom centru u Ćupriji, dana 28. oktobra 1983. godine, Zorica Jovanović rodila je dečaka, a za kog je ustanovljeno da nema nikakvih zdravstvenih problema i da je u potpunosti zdrav. Naredna dva dana, majka i novorođenče održavali su normalan kontakt, sve je u bilo u redu i čitav postporođajni proces  je tekao po planu. Međutim, dana 31. oktobra, umesto da zajedno sa bebom napusti bolnicu, Zorici Jovanović rano ujutru saopšteno je da je njena beba preminula.

Nakon navedenog događaja koji je Zoricu doveo u stanje šoka, nastupio je niz daljih nedoslednosti u postupanju i pružanju informacija:

– najpre, od strane Kliničkog centra u kom se porodila, saopšteno joj je da telo novorođenčeta nije predato porodici zbog toga što će se obdukcija izvršiti u Beogradu (umesto u Ćupriji kako nalaže uobičajena praksa). Međutim, zapisnik o izvršenoj obdukciji nikad nije predat ni Zorici, niti njenoj porodici, niti su ikad obavešteni kada i gde je dete navodno sahranjeno;

– nakon što je 2002. godine od istog Kliničkog centra zatražila da joj dostave dokumentaciju koja se odnosi na smrt njene bebe, dobila je informaciju da je veliki broj dokumentacije uništen usled poplave u arhivi, te da raspolažu samo informacijom da je smrt njenog sina označena kao “exitus non sigmata”, odnosno kao smrt čiji je uzrok nepoznat, kao i o datumu i vremenu iste;

– od Opštine Ćuprija, na lični zahtev, Zorica je došla do saznanja da je u matične knjige upisano samo rođenje njenog sina, ali ne i njegova smrt;

– krivična prijava podneta od strane supruga Zorice Jovanović, protiv medicinskog osoblja porodilišta zbog krivičnog dela otimanja maloletnog lica, odbačena je sa obrazloženjem da “postoje dokazi da je njihov sin umro 31. oktobra 1983. godine“, bez sprovođenja bilo kakve istrage.

Zorica Jovanović nije bila sama u celoj svojoj borbi za istinom, imajući u vidu da je Narodnoj skupštini počeo da se obraća sve veći broj roditelja čije su bebe nestale u porodilištima na isti ili sličan način tokom sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina.

Budući da dugi niz godina nije uspevala da dođe do saznanja šta se dogodilo sa njenim sinom ili do bilo kakvog odgovora koji bi joj pomogao u daljoj potrazi, a kako je postojala ozbiljna sumnja da njen sin nije preminuo u porodilištu, Zorica je podnela pritužbu protiv države Evropskom sudu za ljudska prava (pritužba br. 21794/2009) zbog povrede članova 4, 5. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Usled postojanja svih gore navedenih nedoslednosti u predmetnom slučaju nestanka bebe, kao i  povodom pasivnog držanja države u pogledu istih, a naročito imajući u vidu da podnosilac pritužbe godinama nije imao nikakvu verodostojnu informaciju o tome šta se desilo njenom sinu, Evropski sud je utvrdio da je Republika Srbija povredila prava Zorice Jovanović iz čl. 8 Konvencije – pravo na privatnost i na porodični život, stoga je 5. marta doneo, a 26. marta 2013. godine objavio Presudu.

Presudom je Zorici Jovanović dosuđena naknada nematerijalne štete zbog pretrpljenih patnji, dok je državi Srbiji ustanovljena obaveza donošenja posebnog zakona koji bi omogućio svim roditeljima u istim ili sličnim položajima kao što je Zorica Jovanović, da saznaju šta se desilo sa njihovim bebama, odnosno država je obavezana da utvrdi činjenice i u drugim slučajevima nestalih beba.

Postupak u kome se utvrđuju činjenice o statusu novorođene dece za koju se sumnja da su nestala iz porodilišta

Navedeni postupak, pokreće se predlogom za utvrđivanje činjenica o statusu novorođenog deteta za koje se sumnja da je nestalo iz porodilišta u Republici Srbiji, upućenim nadležnom Višem sudu (u daljem tekstu: Predlog) od strane ovlašćenog predlagača (najčešće su to roditelji za koje je propisan uslov da se do dana stupanja na snagu Zakona obraćao državnim organima ili porodilištu u vezi sa statusom novorođenog deteta, međutim u njihovom odsustvu to mogu biti i brat, sestra, deda ili baba). Amandmanom predloženim od strane Udruženja, dodat je i stav da Predlog može da podnese i lice koje sumnja u svoje poreklo, bez obzira na to da li se obraćalo državnim organima u vezi sa svojim porodičnim statusom, kao i da to može da učini Zaštitnik građana u ime ovlašćenih lica.

Sledeći amandman unet u Zakon od strane Udruženja odnosi se na Komisiju, koju čini petnaest članova (šest imenuje Vlada Republike Srbije, a devet je iz reda predstavnika Udruženja), i koja se formira u cilju ostvarivanja ključnog zadatka – da prikuplja i obrađuje sve činjenice i podatke koji se nalaze u posedu pravosudnih organa, policije, svih medicinskih ustanova koje su mogle da dođu ili su došle u kontakt sa trudnicama, novorođenom, mrtvorođenom ili decom preminulom nakon porođaja, matičnih službi kod kojih su upisivane činjenice rođenja ili smrti, javnokomunalnih preduzeća kojima je bilo ili još uvek jeste delegirano javno ovlašćenje sahranjivanja pogrebnih ostataka, centara za socijalni rad, kao i svih drugih državnih, pokrajinskih ili organa lokalne samouprave, a koji su u obavezi da Komisiji omoguće pristup svim podacima kojima raspolažu, kao i razgovor sa zaposlenima u vezi sa zadatkom Komisije.

Nakon prikupljanja i obrade činjenica i podataka, održavanja ročišta, izvođenja dokaznih sredstava, na red dolazi odlučivanje o osnovanosti Predloga.

Ukoliko je moguće odrediti status deteta, odnosno činjenice o tome da li je dete živo ili mrtvo i gde se nalazi, kao i činjenice koje objašnjavaju šta se desilo sa detetom, sud donosi rešenje o usvajanju predloga, odnosno ukoliko takve činjenice nije moguće utvrditi, sud donosi rešenje kojim konstatuje da ne može da se utvrdi status nestalog novorođenog deteta – u takvoj situaciji, još jednim amandmanom Udruženja usvojeno je da donošenje navedenog rešenja ne sprečava predlagača da ponovo pokrene postupak o istoj stvari, ako je saznao nove činjenice ili našao ili stekao mogućnost da upotrebi nove dokaze na osnovu kojih je moglo da bude doneto rešenje o usvajanju predloga da su te činjenice ili dokazi bili upotrebljeni u ranijem postupku.

U bilo kojem od mogućih ishoda, predviđena je i mogućnost dosuđivanja pravične novčane naknade nematerijalne štete, u iznosu ne većem od 10.000 evra.

Trenutno stanje u državi

Prvobitni rok za podnošenje Predloga ustanovljen je do 11. septembra 2020. godine. Međutim, na zahtev zaštitnika građana Zorana Pašalića, taj rok produžen je za 47 dana, odnosno za onoliko dana koliko je trajalo vanredno stanje u našoj državi, uvedeno zbog epidemije virusa Covid – 19, a sve u skladu sa Uredbom o rokovima u sudskim postupcima za vreme vanrednog stanja. Dodatni rok za predaju Predloga u slučajevima tzv. nestalih beba istekao je 03. novembra 2020. godine.

Do isteka roka, pred četiri Viša suda u našoj državi (Beograd, Kragujevac, Niš i Novi Sad) predlagači su podneli preko 860 Predloga za utvrđenje statusa novorođenčadi za koje se veruje da su nestala u porodilištima. Najviše ih je podneto Višem sudu u Beogradu, čak 333, i oni su trenutno u fazi prikupljanja dokaza, a nakon toga će biti zakazana i prva ročišta koja se očekuju već početkom 2021. godine.

Zaštitnik građana Zoran Pašalić, u septembru 2020. godine izjavio je: „Problem „nestalih beba“, koji već dugi niz godina nije rešen i koji predstavlja jedan težak žig za naše društvo, mora dobiti svoj epilog i to po slovu zakona. Zato ćemo se truditi da u okviru zakonom propisanih uslova slučajevi „nestalih beba“ budu okončani i da roditelji konačno u sudskom postupku dobiju istinu koju čekaju više decenija„, a takođe je naveo i da je koristio svoje zakonsko pravo da u ime roditelja i svih drugih ovlašćenih predlagača podnosi Predloge za utvrđivanje činjenica o statusu novorođenog deteta za koje se sumnja da je nestalo iz porodilišta u Srbiji, te da je podneo više takvih Predloga nadležnom sudu.

Činjenica je da sam slučaj nestanka nekog lica, kao i nedostatak informacija o okolnostima takvog nemilog događaja predstavlja ogroman teret za porodicu nestalog, a naročito uzimajući u obzir da je u konkretnoj situaciji reč o bebama za koje roditelji nemaju nikakvo saznanje jesu li uopšte živa, gde se nalaze i da li su protivpravno data na usvajanje. Na taj način, porodica se godinama održava u neznanju i produžava se njihov osećaj patnje. Imajući u vidu da je primarni interes roditelja da saznaju istinu o stvarnoj sudbini svoje nestale dece, ostaje nam da verujemo da će sudskim putem doći do novih saznanja, a sve kako bi se porodici pružila suštinska satisfakcija –  odnosno kako bi se konačno privelo kraju višedecenijsko neznanje porodice, a prvenstveno roditelja nestalih beba.